1Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči.2Kad bih imao dar prorokovanja, kad bih razumio sva otajstva i imao sve znanje te takvu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih—ništa.3Kad bih siromasima razdao sav svoj imetak, kad bih i tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao—ništa mi koristilo ne bi.4Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.5Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo;6ne raduje se nepravdi, nego istini.7Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi.8Ljubav nikad neće uminuti. Prorokovanje? Iščeznut će. Jezici? Zamuknut će. Znanje? Nestat će.9Jer nepotpuno je naše znanje, nepotpuno naše prorokovanje.10A kada dođe ono što je savršeno, uminut će ovo što je nepotpuno.11Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao zrelim čovjekom, odbacio sam što je djetinje.12Sad vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo gledati licem u lice. Sada spoznajem nepotpuno, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i sam spoznan.13A sada ostaje troje: vjera, nada i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.