1Neki se čovjek imenom Lazar razbolio. Živio je u Betaniji sa sestrama Marijom i Martom.2Bila je to ona Marija koja je izlila dragocjenu miomirisnu pomast na Gospodinove noge i otrla ih svojom kosom.[1] Kako im je brat Lazar bio bolestan,3sestre pošalju Isusu poruku: “Gospodine, tvoj je voljeni prijatelj teško bolestan.”4Kad je Isus to čuo, reče: “Njegova bolest nije na smrt, nego na Božju slavu. Božji Sin će se ovom prigodom proslaviti.”5Iako je Isus žarko volio Martu, Mariju i Lazara,6nije odmah krenuo, nego je ostao još dva dana u mjestu u kojemu se nalazio.7Nakon dva dana napokon reče učenicima: “Hajdemo natrag u Judeju!”8Ali učenici se usprotive. “Učitelju,” rekoše mu, “zar te nisu prije nekoliko dana židovski vođe u Judeji htjeli ubiti, a ti hoćeš onamo?”9Isus odgovori: “Dvanaest ura traje dan i oni koji hodaju u svjetlu neće se spotaknuti jer vide svjetlo ovoga svijeta.10Koji hodaju u mraku, spotiču se jer u sebi nemaju svjetla.”11Zatim reče: “Naš prijatelj spava, ali idem ga probuditi.”12Učenici su rekli: “Gospodine, ako spava, znači da ozdravit će!”13Mislili su da Isus želi reći kako Lazar zaista spava, ali Isus je htio kazati da je umro.14Tada im posve otvoreno reče: “Lazar je umro.15Radi vas se radujem što nisam bio ondje jer će vam ovo biti nova prilika da vjerujete u mene. Hajdemo k njemu!”16Nato Toma, zvani Blizanac, reče drugim učenicima: “Hajdemo i mi s njime umrijeti!”17Kad je Isus došao u Betaniju, rekoše mu da Lazar već četiri dana leži u grobu.18Betanija je od Jeruzalema bila udaljena otprilike tri kilometra,[2]19pa je mnogo Židova došlo izraziti sućut i utješiti Martu i Mariju zbog gubitka brata.20Kad je Marta čula da Isus stiže, pođe mu u susret, a Marija ostane u kući.21Marta reče Isusu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!22Ali ipak znam da će ti Bog dati sve što od njega zatražiš.”23“Tvoj će brat uskrsnuti!” reče joj Isus.24“Hoće”, reče Marta, “kad i svi drugi, o uskrsnuću u posljednji dan.”25“Ja sam uskrsnuće i život”, reče joj Isus. “Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.26Tko god je živ i vjeruje u mene, neće nikada umrijeti. Vjeruješ li u to, Marta?”27“Da, Gospodine,” odgovori ona, “vjerujem da si ti Krist, Božji Sin koji treba da dođe na svijet.”28Zatim ode natrag Mariji i krišom joj reče: “Stigao je Učitelj i želi te vidjeti.”29Kada je Marija to čula, brzo ustane i odmah pođe k njemu.30Isus je još bio izvan sela, na mjestu gdje ga je susrela Marta.31Kada su Židovi koji su bili u Marijinoj kući i tješili je vidjeli da tako žurno odlazi, pođu za njom. Mislili su, naime, da ide na grob oplakivati brata.32Kad je Marija stigla do Isusa, padne pred njim ničice i reče: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!”33Kad Isus ugleda nju i Židove koji su došli s njom kako plaču, ostane duboko dirnut i potresen.34“Kamo ste ga položili?” upita ih. “Dođi i pogledaj”, odgovore.35Isus zaplače.36“Gledajte kako ga je volio!”, govorili su Židovi.37A neki rekoše: “Zar taj koji je slijepcu vratio vid nije mogao spriječiti Lazarovu smrt?”
Isus podiže Lazara od mrtvih
38Isus opet ostane duboko dirnut. Uto stignu do groba. Bila je to špilja s teškim kamenom navaljenim na otvor.39“Odmaknite kamen!” zapovjedi Isus. Ali pokojnikova sestra Marta reče: “Gospodine, mora da je vonj već strašan jer je prošlo četiri dana otkako je umro!”40“Nisam li ti rekao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti Božju slavu?” upita ju Isus.41I tako odmaknu kamen s groba. Isus pogleda u nebo i reče: “Hvala ti, Oče, što si me uslišao.42Znam da me ti uvijek uslišavaš, ali to sam rekao zbog ovih ljudi, kako bi vjerovali da si me ti poslao.”43Zatim glasno vikne: “Lazare, iziđi!”44I Lazar iziđe—sav u povojima i lica zamotana u ručnik. Isus im reče: “Odvežite ga i pustite ga da ide!”
Zavjera protiv Isusa
45Kad brojni Židovi koji su bili s Marijom ugledali što se dogodilo, napokon povjeruju u njega.46Ali neki odu javiti farizejima što je Isus učinio.47Stoga svećenički glavari i farizeji sazovu Veliko vijeće[3] da se dogovore što učiniti. “Što da radimo?” pitali su jedan drugoga. “Jer ovaj čovjek zaista čini čudesa.48Ako ga pustimo na miru, sav će ga narod slijediti i povjerovati u njega, a onda će doći rimska vojska, pobiti nas i preuzeti vlast.”49A jedan od njih, Kajfa, koji je te godine bio veliki svećenik, reče: “Ništa vi ne znate!50Ne razumijete da je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, umjesto da sav narod izgine?”51Kajfa to nije rekao po vlastitoj pameti. On je te godine bio veliki svećenik te je tako prorekao da će Isus umrijeti za sav narod,52i to ne samo za izraelski narod već da bi okupio svu Božju djecu rasutu po svijetu.53Toga dana istaknuti židovski vođe odluče ubiti Isusa.54Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, već ode u blizinu pustinje, u Efrajim, i ondje ostane s učenicima.55Bližio se židovski blagdan Pasha, pa su mnogi ljudi dolazili u Jeruzalem nekoliko dana prije kako bi prije početka svetkovine obavili obred očišćenja.56Željeli su vidjeti Isusa. Razgovarajući u Hramu, pitali su jedni druge: “Što mislite, hoće li doći na Pashu?”57U međuvremenu su glavni svećenici i farizeji zapovjedili da svatko tko dozna gdje je Isus mora to odmah prijaviti kako bi ga uhvatili.