Hebräer 6 | Knjiga O Kristu
1Prestanimo zato stalno iznova ponavljati temeljna znanja o Kristu. Pođimo radije dalje i sazrijevajmo u razumijevanju. Ne moramo opet počinjati ispočetka, o važnosti odvraćanja od mrtvih djela i o vjeri u Boga.2Ne trebaju vam više upute o krštenjima, polaganju ruku, uskrsnuću od mrtvih i vječnome sudu.3Pođimo stoga, uz Božje dopuštenje, dalje.4Nije moguće da se ponovno obrate oni koji su već bili prosvijetljeni i okusili nebeski dar te postali dionicima Svetoga Duha,5koji su okusili dobru Božju riječ i silu budućega svijeta,6a zatim su otpali od Boga. Oni se ne mogu ponovno obratiti jer svojim postupcima sami iznova pribijaju Sina Božjega na križ i izvrgavaju ga ruglu.7Jer kad se zemlja natopi kišom što na nju često pada i kad rađa dobrim plodovima korisnima rataru, prima blagoslov od Boga.8Ali rastu li na njoj samo trnje i drač, odbačena je, pod prokletstvom, i bit će spaljena.9Iako tako govorimo, uvjereni smo, dragi moji, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja.10Jer Bog nije nepravedan. Neće zaboraviti vaše djelo: da ste mu iskazali ljubav brinući se o drugoj braći, što i sada činite.11Žarka nam je želja da sve do konca budete tako gorljivi da se ispuni vaša nada.12Tako nećete duhovno otupjeti i postati ravnodušnima, nego slijediti primjer onih koji su zbog svoje vjere i strpljivosti postali baštinicima Božjih obećanja.
Božje obećanje daje nadu
13Kad je Bog Abrahamu dao obećanje, kako se nije imao zakleti kime većim, zakleo se samim sobom:14“Izobilno ću te blagosloviti i dat ću ti brojne potomke.”15Abraham je strpljivo čekao i dočekao da Bog ispuni obećanje.16Ljudi se uvijek zaklinju nekime tko je veći od njih te tako zakletvom, kao potvrdom istine, završavaju svaku raspravu.17Bog je zakletvom zajamčio baštinicima svojih obećanja da neće promijeniti odluku.18Bog nam je dao svoje obećanje i svoju zakletvu. To dvoje ne može se promijeniti zato što Bog ne može prevariti. Stoga se mi koji smo se njemu utekli možemo hrabro držati nade koju nam je dao.19To je pouzdanje poput čvrstog i pouzdanog sidra našim dušama. Uvodi nas iza zastora, u nebo, u Božje svetište.20Isus je onamo već ušao za nas. Postao je vječnim Velikim svećenikom, sličan Melkisedeku.
Lutherbibel 2017
1Darum wollen wir jetzt lassen, was am Anfang über Christus zu lehren ist, und uns zum Vollkommenen wenden. Wir wollen nicht abermals den Grund legen mit der Umkehr von den toten Werken und dem Glauben an Gott,2mit der Lehre vom Taufen*, vom Händeauflegen, von der Auferstehung der Toten und vom ewigen Gericht.3Das wollen wir tun, wenn Gott es zulässt.4Denn es ist unmöglich, die, die einmal erleuchtet worden sind und geschmeckt haben die himmlische Gabe und Anteil bekommen haben am Heiligen Geist5und geschmeckt haben das gute Wort Gottes und die Kräfte der zukünftigen Welt6und dann abgefallen sind, wieder zu erneuern zur Buße, da sie für sich selbst den Sohn Gottes abermals kreuzigen und zum Spott machen.7Denn die Erde, die den Regen trinkt, der oft auf sie fällt, und nützliche Frucht trägt denen, die sie bebauen, empfängt Segen von Gott.8Wenn sie aber Dornen und Disteln trägt, bringt sie keinen Nutzen und ist dem Fluch nahe, sodass man sie zuletzt abbrennt.9Was aber euch angeht, ihr Lieben, sind wir vom Besseren überzeugt und von dem, was Rettung bringt, auch wenn wir so reden.10Denn Gott ist nicht ungerecht, dass er vergäße euer Werk und die Liebe, die ihr seinem Namen erwiesen habt, indem ihr den Heiligen dientet und noch dient.11Wir begehren aber, dass jeder von euch denselben Eifer beweise, die Hoffnung festzuhalten bis ans Ende,12damit ihr nicht träge werdet, sondern die nachahmt, die durch Glauben und Geduld die Verheißungen ererben.13Denn als Gott dem Abraham die Verheißung gab, schwor er bei sich selbst, da er bei keinem Größeren schwören konnte,14und sprach: »Wahrlich, ich will dich segnen und mehren.«15Und so wartete Abraham in Geduld und erlangte die Verheißung.16Menschen schwören ja bei dem Höheren; und der Eid dient ihnen zur Bekräftigung und macht aller Widerrede ein Ende.17Darum hat Gott, als er den Erben der Verheißung noch kräftiger beweisen wollte, dass sein Ratschluss nicht wankt, sich noch mit einem Eid verbürgt.18So sollten wir durch zwei Zusagen, die nicht wanken – denn es ist unmöglich, dass Gott mit ihnen lügt –, einen starken Trost haben, die wir unsre Zuflucht dazu genommen haben, festzuhalten an der angebotenen Hoffnung.19Diese haben wir als einen sicheren und festen Anker unsrer Seele, der hineinreicht in das Innere hinter dem Vorhang.20Dahinein ist Jesus als Vorläufer für uns gegangen, er, der Hoherpriester geworden ist in Ewigkeit nach der Ordnung Melchisedeks.
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Nutzererfahrung bieten zu können.